Otvaranjem terasa ugostiteljskih objekata kao da se svijet ponovo počeo vrtiti. Ljudi su se počeli ponovo sastajati uživo i novi planovi su se počeli kuhati. Kad razmislimo o proteklih godinu dana kao da nam je netko ukrao vrijeme, oduzeo nešto važno, uskratio zrak koji dišemo.
Moderna psihologija uči da je čovjek komunalno i individualno biće te da ta dva aspekta paralelno doživljavaju svijet u nama i oko nas. Virtualno je u kombinaciji s maskom donijelo manjak osmijeha u našim očima a kava iz pekare bez osmjeha konobara i drugih gostiju bila je sigurno bljutavija. Kao da je sve izgubilo okus i kao da je čekanje postalo dio te naše nove stvarnosti. Zar je moguće da su odlasci u restorane i kafiće toliko bitni. U kulturi u kojoj živimo, uistinu je druženje uz šalicu kave postalo dio lifestyle-a važniji od crkvi, knjižnica i sportskih objekata. To je naša realnost jer svi trebamo mali odmak od stvarnosti i svojih pet minuta a to je upravo ono što ti objekti nude, neovisno o godinama i platežnim mogućnostima kava nam se uvukla pod kožu i kratke pauze za druženje postale su više od rituala, postale su kulturna platforma na kojoj gradimo stavove i stanove. Od susreta s prijateljem do dogovora s majstorom sve to obavljamo u ugostiteljskim objektima i zato nam je ova pauza toliko loše sjela. No, to nije sve !
Ugostiteljstvo je dobronamjerna djelatnost koja nas uvijek uči o kulturi stola i daje nam neke nove horizonte u koje gledamo. Danas kada je fast food postao street food , kada je kavana postala kafić a kava sa šlagom postala Specialty coffee, okus je uz emisije o kuhanju postao društvena igra a vještina kuhanja pretvara laika preko noći u zvijezdu!
Nova društvena platforma je nagnala ljude da bolje okuse život i podijele to s bližnjima. Slastice su se pretvorile u umjetnička djela a kuhači kave i baristi u Latte-artiste. Sve je to kriv Hollywood i krivi utjecaj filmova kaže jedan moj kolega za ovaj val prokušanih kušača i jedača. Ne znam da li je to dobro i sigurno možemo bolje ali svakako je to bolje od virtualnih ninja koji surfajući na valovima interneta postaju ovisnici o lajkovima i virtualnim frendovima. Kad malo bolje razmislim, mislim da je upravo taj val očajni krik čovjeka koji želi
živjeti u stvarnosti a ne online i dobro da imamo ugostiteljstvo. Ugostiteljski objekt je jedini ostao stvaran, jer su se i kazališta i knjižnice a evo i škole prebacile on-line.
Tekst napisao: Domagoj Trusić, zapratite ga na Instagramu!
