Glavno pitanje zadnjih dana je kada će se otvoriti ugostiteljski objekti. Trenutne mogućnosti od nabave namirnica i rasporeda rada, teško je financijski iskoristiti, a onog trena kada se vrata ponovo otvore, računi koje se ne može ignorirati, počet će dolaziti. Nove će se obveze dodati na stare i glavno će pitanje biti tko se i kako prilagodio na novo normalno. Neki zapravo i ne žele otvoriti, ali pritisak javnosti ih tjera da riskiraju.
Statistika navodi da je postotak djelatnika caffe bara stručno osposobljenih za rad u caffeu ili u baru niži od 5%, a isti se taj dio djelatnika zbog neizvjesnosti nije dalje educirao. Novonastala situacija svakako nije pomogla, jer su svi u problemima, a nemogućnost plaćanja obveza dovela je do promjena, kako poslovno tako i privatno. Cijeli jedan segment društva našao se u vakuumu, a napušteni ugostiteljski objekti na koje nailazite u šetnji gradom stvaraju tužnu i sablasnu atmosferu.
Kakvo je stanje trenutno i gdje je tu kava?
U strahu da ne budu kažnjeni, neki ne otvaraju niti zbog redovitog čišćenja. Ugostitelji se boje da im netko od gostiju ne dođe na vrata misleći da su otvoreni, pa da to primijeti inspekcija. Mimo svih logika, neki objekti rade jer im MTU druge djelatnosti to omogućava, ali gužve na ulaznim vratima ruše sve logike lockdowna. Epidemija divlja, Europa je zatvorena, pekare i kiosci opskrbljuju gradove kavom.
Da nije tužno bilo bi smiješno koliko frustracija jedna naizgled nevažna stvar za mnoge, kao što je kava, može proizvesti dok se stoji u redu za jutarnju šalicu. Ljudi se okreću elagantnijim rješenjima pa staju po benzinskim pumpama ili uzimaju kavu od kuće.
Web shopovi divljaju s prodajom, a dostavne službe trljaju ruke. U strahu od zaraze izbjegavamo zatvorena mjesta, a promenade, šetnice i planinarski domovi odbijaju ljude i uvode Covid redare. Kao da nitko ne želi prihvatiti činjenicu da povratka na staro nema, a za novo, nitko nema hrabrosti pitati. Pragmatični glas struke kaže da, ako želimo opstati, u ugostiteljskim objektima moramo biti na puno višem nivou nego do sada pa će i ponuda morati proći kroz ozbiljan redizajn.
Može li se uopće nešto učiniti?
Naravno da može, samo će tu biti puno posla. Sustave zvane caffe lokacije trebalo bi stimulirati nižim porezima kao u većini svijeta, a same barove reducirati. No, institucija pod nazivom caffe-bar nameće bolnu činjenicu da, s manje od 5% osposobljenih djelatnika za ugostiteljstvo, to zapravo nije niti caffe niti bar. Na taj se način ruši slika o cijeloj struci koja mora odlučiti kako će ući u novo normalno jer povratka na staro nema.
Slike punih kafića iz kojih ljudi ispadaju su prošlost i ovakvo razmišljanje može biti savjet za sve one koji planiraju otvoriti bez uvjeta za “novo normalno”. Potrebno je pronaći način da se transformiraju u druge uspješne inačice ugostiteljstva ili neku srodnu djelatnost. Kroz taj proces potrebno je odraditi konzultacije i osnovne kalkulacije kako se mnogi ne bi pronašli u puno većim problemima od lockdowna i novog normalnog. Pred nama je veliki izazov, svi domaći proizvođači, a posebno mali traže partnere u ovim teškim vremenima kako bi za svoje poslovanje pronašli mjesto na tržištu o kojem ovise.
Pratite Andreine priče: andrea_pancur
