Ugostiteljstvo ponovo kreće s radom. Kafići, restorani i slastičarnice napunit će police proizvodima i ponuditi iznova svoju uslugu klijentima. Kako su iskoristili pauzu, uskoro ćemo vidjeti.
Uskoro će se opet nametnuti pitanje cijena usluga i tko je uopće taj gost kojeg svi žele u svojem objektu. Trendovi govore da ćemo opet tražiti kvalitetu, proizvode s potpisom i autentičnu lokalnu namirnicu poznatog porijekla. No, tko je ta osoba koja će biti spona između kvalitetnog proizvoda i gosta? Tko komunicira te proizvode s gostom i tko će taj proizvod poslužiti i prezentirati u najboljem svjetlu, i to danas kada se profesionalne konobare može nabrojati na prste jedne ruke i kada ugostiteljske škole gase razrede za konobare, a pune klupe budućim kuharima? Možemo li se osloniti na priučeni kadar koji je zalutao u šank, jer nije imao izbora, kada je kalkulacija rizika već visoka? Mislimo li da svatko može nositi tacnu? 
Razumijemo li uopće važnost educiranog kadra?
Naša ideja je upozoriti sve involvirane u ugostiteljske sustave da aktivno nametnu potrebu za educiranim kadrom. Danas pored interneta i hrpe on-line radionica stvarno nije teško doći do informacija, a pored toga u Hrvatskoj djeluje više od 10 privatnih škola, a i učilišta i asocijacije imaju programe za ugostiteljstvo. Neovisno o svemu navedenom, danas na radnom mjestu konobara radi 4% strukovno obrazovanog kadra te je taj broj u padu.
Kako je dio kadra napustio Hrvatsku, ulaskom u Europsku uniju u potrazi za boljim radnim uvjetima, poslodavcima koji više cijene struku i nude značajno bolje plaće, sada se nalazimo u vakumu. Kalkulacija ugostiteljskog objekta pritisnuta visokim najmom, velikim davanjima i porezima gotovo da je onemogućila ugostitelje da biraju stručan kadar jer je student za isto radno mjesto duplo jeftiniji. U tom slučaju usluga nije na nivou koji se traži pa je sve to jedan začaran krug. Ugostiteljstvo je posebno senzibilna usluga jer kombinira proizvodni i poslužni proces i oba moraju odgovarati potrebi klijenta i nominalnoj cijeni da bi bili uspješni. U našem slučaju umjesto da klijent dobije više za više što je parola ugostiteljskog proizvoda, svi smo prisiljeni na manje za manje i loptica krivnje se prebacuje od tog kvazi konobara na vlasnika pa na državu pa na vlast, pa u nedogled.
Razumijemo li koliko je to važno gostu?
No, nije samo to problem. Konstantne pritužbe gostiju i apeli na posluživanje ukazuju da naš gost ipak želi nešto više od ovoga što nudimo, a kako vidimo na par svijetlih primjera, spreman je za to potrošiti više novca. Dok jedni ruše sustav kvalitete niskim cijenama iz neznanja i nemoći, drugi koji se diferenciraju i prate trendove ostvaruju respektabilne rezultate i u doba Covida. Naravno da nitko u ovo doba krize ne posluje normalno, međutim nekolicina koja se transformirala i prilagodila akvizira nove objekte i otvara nove ugostiteljske sadržaje. Postavlja se pitanje tko će raditi u njima i hoće li to biti konobar? Pomozite nam odgovoriti na to pitanje!
Cilj ovog teksta je bio ukazati na vakum, a ne kritizirati. No, konobar je ambasador svakog ugostiteljskog objekta i dok to ne shvatimo nećemo imati ugostiteljstvo za koje imamo goste. Ukoliko vas zanima više o Domagoju pročitajte ovdje.
Tekst napisao: Domagoj Trusić, pratite ga na Instagramu!
Pratite Andreine priče: andrea_pancur
