Vicinim je vinarija iza koje stoji Marko Bernobić, a njegova je priča o tome kako je završio u svijetu vina, stvarno nevjerojatna. Puna edukacije, ljubavi, upornosti i drugačijeg načina razmišljanja. Ali da o tome ne pričam ja, najbolje je tu priču čuti od vinara, zar ne?
Samo prije nego riječ predam Marku, da vas malo upoznam s vinarijom. U vinariji Vicinim od 2007. godine, proizvode vina za tržište na kojem se trude redovito ponuditi nešto novo. Osim toga, od 2011. godine proizvode i maslinova ulja, a ime vinarije potječe od mjesta na kojem se nalaze – u okolici Višnjana. Marko Bernobić osoba je kod koje sam išla po više informacija.
Kako si završio u proizvodnji vina? Je li to obiteljska tradicija kao kod većine vinarija kod nas?
Moji nonići oduvijek su proizvodili vino i glavno im je tržište bila Slovenija. Kako je moj barba bio najstariji sin u obitelji vinarstvo je nastavio on, dok se moj tata onda bavio prijevozom. On je uvijek imao 10-ak redova za sebe, a ja sam u djetinjstvu povremeno pomagao u svim tim vinogradima ali ništa posebno. Upisao sam Poljoprivrednu školu u Poreču, a na završetku me razrednica preporučila za rad u Institutu. Okružen s tim bačvama počelo me to sve privlačiti i doma sam krenuo u sadnju vinograda.
Upisao sam visoku školu na Veleučilištu u Rijeci, smjer vinarstvo gdje smo na prvoj godini dobili svoj red loze od koje na drugoj godini radiš vino. Na Vinistri sam za to vino osvojio veliku zlatnu medalju i odlučio spremiti par boca za svoje vjenčanje jednog dana. Pitao sam dr. sc. Đordana Peršurića da mi pomogne oko nabave boca i naravno da mi je pomogao. Par godina kasnije on je pio to vino na mom vjenčanju ali kao moj tast. Ona razrednica s početka priče mi je punica. Moja supruga Katarina i ja smo išli zajedno u isti razred, ali smo se tek kasnije spojili i danas imamo dva podruma i dva brenda na kojima zajedno radimo i stvaramo.
Od kud ime vinarije Vicinim?
Moje prezime je Bernobić i nisam ga želio koristiti jer su dva vinara prije mene već imala to ime, a ja sam želio nešto vezano za Višnjan. Pronašao sam podatak da je ime Višnjan prije bilo Vicini i na to sam samo dodao slovo svog imena. Logo na sebi ima sunčani sat kao poveznicu s poznatom zvjezdarnicom.
Koliko proizvodite i po čemu bi rekao da ste posebni?
Imamo ukupno 7 hektara na kojima najviše prevladava Malvazija, a osim toga imamo Muškat žuti, Teran i Cabarnet sauvignon. Punimo oko 12,000 boca, a ostatak prodajemo u rinfuzi i bag-in-box pakovanju. Jedan dio vinograda nalazi se u Deklevima, a drugi dio u Markovcu pa imam velike mogućnosti igranja i kupažiranja jer se ti položaji dosta razlikuju.
Dio vinograda u Deklevi ima dosta razlike u temperaturi, pa zna biti i do 2 stupnja niža nego u Poreču što utječe na bolje kiseline u vinima. Svi su mi vinogradi na crvenici, a to uz hladniju mikroklimu daje dosta svježija vina. Tako nemam problema s kiselinama, a ispunjavam svoj cilj – punoća i kremoznost okusa. To dodatno naglašavam hladnom maceracijom od 12 do 48 sati i mislim da baš to radi moja vina drugačijima.
Kako je ova situacija utjecala na tvoj rad i planove?
Inače bi pred Uskrs imali dosta narudžbi od strane restorana i vinoteka, ali ove godine na žalost od toga ništa. Potrošnja je smanjena čak do 80% u mom slučaju pa situacija nije baš najbolja. Trenutno najviše ljudi kupuju za sebe doma. Osim toga, imali smo planove i s dva veća distributera, ali i to će morati pričekati.
Jesi li ikada slao vino ili maslinovo ulje na Decanter ili slične izložbe?
Nisam slao na svjetske izložbe, možda jednog dana. Ponekad pošaljem na Vinistru i neku lokalnu izložbu, ali nisam baš tome sklon. Veliki sam pobornik različitosti vina, pa mislim da neko vino koje drugačije od standarda može biti odlično, a bude recimo manje ocijenjeno. Mislim da je vinarstvo umjetnost, pa me zapravo rad po šablonama dosta rastužuje. Mislim da je konkurencija danas veća nego ikada jer je postalo popularno reći da si vinar. Velika je ponuda na tržištu, pogotovo stranih vina i to dosta niskih cijena i niske kvalitete. Ima tu svakakvih izazova, ali ja svoj posao jako volim i uopće ne znam što bi drugo mogao raditi. Svake je godine sve teže i teže, ali borit ću se dok stignem i mogu.
Marko Bernobić ima stvarno interesantnu priču, a ovdje se nalazi još tekstova o istarskim vinarijama.
Andrea Pančur
